Jelena i Krunoslav Premec
Dragi naši!
Kada se sjetimo našeg orginalnog bračnog vikenda i nakon dva mjeseca prođu nas trnci, a iz našeg oka krene ona mala suza radosnica.
Priznajemo nije bilo lako odlučiti se otići na bračni vikend. Točnije mene je trebalo nagovarati više i dulje nego Jelenu. Ona je sve u tišini gledala i siguran sam da je u svakom susretu s Gospodinom što kroz molitvu, što kroz svetu misu , molila i na nakanu da se konačno malo smekšam, otvorim srce i odlučim na taj korak. Priznala mi je kasnije da je već odustala i baš kada je odustala i rekla onu svoju rečenicu: „Gospodine, a sada raspetljaj ti“ jer Gospodinu ništa nije nemoguće kada mu se prepustiš ja sam odlučio otvoriti svoje srce i pristato otići. Jelena vjerojatno da nije sjedila srušila bi se od šoka, kada sam našim dragim prijateljima Ireni i Mireku rekao da nas prijave za bračni vikend. U Jeleninim očima nakon dugo vremena pojavila se ona iskra kao onda kada su nam se pogledi prvi puta sreli, a bio je tu i osmjeh kojeg je Jelena sramežljivo skrivala.
Kruno Vam je ukratko rekao da je trebalo dosta dugo da se odluči, ali mislim da se odlučio upravo u vrijeme kada je to bilo najpotrebnije za naš brak.( Gospodin je Odlučio, a moj micek se prepustio) Naš brak je već duže vrijeme stajao na mrtvoj točki nije mi teško reći da smo bili tri koraka do razvoda. Sigurna sam da nismo otišli u Ludbreg na orginalni susret sada vam ovo ne bi pisali, jer bi bili još jedan par u statistici.
Sada malo o svemu…..
Bližio se vikend u Ludbregu bili smo sve nervozniji, a ni svađa nije manjkalo. Jelena je na dan kada smo trebali krenuti bila veoma nervozna, a postala je još nervoznija kada sam ja kasnio kući. Iako je susret počeo tek u 19.30. i znao sam da ima dosta vremena te da ćemo stići na vrijeme u Ludbreg, Jelena me stalno požurivala. Jer smo prije samog odlaska u Ludbreg trebali pokupiti neke stvari u župi Blaženog Alojzija Stepinca gdje su nas čekali Irena i Mirek. Čitavo vrijeme do župe Jelena mi je predbacivala da mi nikada nigdje ne možemo doći na vrijeme i da uvijek moramo kasniti, tek kada smo se parkirali i ugledali druge parove na parkingu bilo nam je jasno da se tu nešto sprema, a onda je uslijedio šok…
Da, da još uvijek pamtim taj petak i dolazak pred župu, bila sam užasno ljuta na Krunu i njegovo kašnjenje. Mirek nas je s ostalim parovima dočekao ispred ulaska u župni ured te nas malo požurio, uspeli smo se stubama, a onda šok. Ušli smo u blagavaonu župe, tamo ugledali neke poznate i nepoznate ljude, ne znam tko se više čudio Kruno ili ja. Mirek i včl. Davor održali su predivan kratki motivacijski govor ohrabrli nas i poželjeli sretan odlazak. Saznali smo da su svi ti ljudi koji su došli u župu to zbog nas da su nas došli ispratiti i dati nam podršku, jer svi oni su isto prošli bračni vikend i znali su što nas čeka.
Ispratili su nas uz molitvu i riječi podrške, srca su nam bila velika ko kuća. Konačno smo krenuli do Ludbrega smo nešto malo pričali o tome što očekivati. Bila sam iskrena i rekla da ne očekujem ništa, a Kruno je samo govorio budemo vidli. Stigavši u pastoralni centar u Ludbregu čarolija je počela, sve se počelo poslagivati.
Od samog ulaska u dvoranu, oduševio nas je mir i srdačnost ljudi koji su nas dočekali. Svaka njihova riječ, pogled i iskrenost davali su nam snagu, a nas dvoje počeli smo se gledati i osjećati nakon dugo vremena postali smo svijesni da nam je tu mjesto. Najljepša stvar za nas bila su svjedočanstva parova i svećenika i naravno komunikacija tj. način na koji smo komunicirali tijekom ta tri predivna dana.
Pišući jedno drugome konačno smo progovorili o stvarima koje nam je teško bilo izreći, stvari koje smo godinama potiskivali. Bilo je svega suza, smjeha, zagrljaja, olakšanja, ali najvažnije od svega bilo je to što smo se konačno čuli i shvatili koliko se još volimo i kako je naša ljubav još uvijek snažna i da nas povezuje. Dani vikenda prošli su prebrzo stigla je i nedjelja, a onda šok na šok prvo su stigla pisma podrške naše predivne bračne zajednice čitajući pisma isplakali smo more suza, grlili se snažno i obećali si da više nikada nećemo odustati jedno od drugog, shvatili smo da smo potpuni samo kada smo zajedno jedno uz drugo. Drugi šok uslijedio je prije početka svete mise kada smo ugledali poznata lica koja su došla zbog nas i dovela na misu naše predivne djevojčice Luciju i Klaru, sve je bilo prepuno emocija, teško riječima za opisati.
Treći šok uslijedio je povratkom u Koprivnicu, kada smo morali kod vlč. Davora, jer nas nešto hitno treba ne sumljajući ništa otišli smo, dočekao nas je naš Davor, ali ne samo on već i svi oni predivni ljudi koji su nas ispratili….
Na samom kraju reći ćemo da je Bračni vikend za nas nešto najljepše što smo doživjeli i želimo da to dožive svi naši prijatelji. Naš brak i naš odnos sada su na nekoj drugoj razini, razini ispunjenoj mirom, obnovljenom nadom i snagom. Zahvalni smo svima na molitvi, podršci, pismu ma dragi naši na svemu…… Za kraj ja ću samo reći znala sam da mi bude lijepo, ali da bude tak lijepo to nisam znala, a ja ću reći bilo je predivno i sad mi je žao što nisam otišao prije.
Vole vas i mole za vas Jelena i Krunoslav Premec.
