Plamen srca u grudima
13.03.2013.
U Sisku je održana preduskrsna obnova koju su vodili bračni par Mira i Josip Lončar iz Bjelovara i pater Tonči Trstenjak iz Zagreba.
Na samom početku pater Tonči je naglasio kako nije potrebno da smo mnoštvo nego je potrebno da budemo sol zemlje, svjetlo svijeta. Upoznao je dvadesetak okupljenih parova sa povijesti Bračnih susreta u Hrvatskoj i s činjenicom da je pater Stjepan Kušan koji je utemeljio Zajednicu upravo iz sisačkog kraja, točnije iz sela Letovanić pored Siska. Ta informacija razveselila je parove koji i danas uživaju plodove njegovog rada.
Tema obnove bila je vjera. Kako je ovo vrijeme korizme, a ujedno i godina vjere, ta tema kao da se sama nametnula. Bilo je govora o vjeri i o nevjeri, a neke od činjenica bile su nam prezentirane na nama blizak i razumljiv način.
U današnjem svijetu gdje nevjernici vjernike smatraju nazadnima teško je zadržati svoju vjeru na dostojnom nivou. Nama bliski ljudi često su na suprotnoj strani što se tiče vjere. Često u obitelji, ali i kao muž i žena. Zapitali smo se što je to vjera u nama i oko nas i što je to nevjera u nama i oko nas?
Vjera je Božji dar i svaki čovjek ima „antenu“ da primi taj dar. Mi ne možemo nikome predati vjeru, ali možemo predati svoje iskustvo vjere. Ivan nam u evanđelju govori da smo mi u svijetu, ali nismo od svijeta, a sama vjera je poziv na Božanski stvaralački život i na stvaranje ozračja Kraljevstva nebeskog oko sebe. To čine “gorljivi vjernici“. Oni se osjećaju slobodni s Bogom i ne mogu razumijeti da netko može osjećati neslobodu uz Boga.
Imamo i „dobre vjernike“ koji su svaki dan ili često na misi, obdržavaju sve pobožnosti, vjera im je stil života, ali bez potrebe za produbljivanjem svoje vjere. Poput farizeja u Isusovo doba. Oni ponekad i psuju, ponekad mrze, svađaju se. Uvjereni su da su dobri i ispravni i da ne trebaju ništa mijenjati u svom životu. Najbrojniji su, ali i najveća zapreka rastu Crkve.
Postoje i „veliki vjernici“ kojima je vjera u službi interesa. „Tradicionalni“ se drže svih narodnih običaja, kite jelku za Božić, pobrinu se za šunku za Uskrs i to je njihov vrhunac pripadanja vjeri.
Puno je i „razočaranih vjernika“ koji doživljavaju sablazan od „dobrih vjernika“ i crkvenih struktura i stalno imaju nešto protiv svećenika i Crkve tj. ostalih vjernika. Svećenici su najčešća meta „razočaranih vjernika“.
Postoje i „baš me briga“ ljudi koje ne zanima ništa vezano za vjeru. Oni promjene program ako je religijski program na televizoru.
To su sve stilovi života koje susrećemo oko nas i takva različita stajališta na neki način određuju i nas.
U vjerniku se svaki dan vodi borba između vjere i nevjere, a vjerovati znači imati povjerenja u utjelovljenog Boga, povjerenja u razlog nade koja je u nama. A kušnje su najbolji pokazatelj koliki tko ima stupanj vjere jer vjera je blago u krhkoj posudi.
Nakon svih ovih informacija nije nam bilo teško prepoznati sebe i posvjestiti si kakvi smo mi to vjernici i kako živimo svoju vjeru u svakodnevnom životu.
Sveta misa koja je uslijedila bila je u crkvi blaženog Alojzija Stepinca gdje su sudjelovali bračni parovi ZBS zajedno sa župljanima te crkve, a nakon mise nastavili smo druženje u ugodnoj atmosferi i okruženju ljubavi, mira i zajedništva.
