Optimizam otvara vrata dobru
26.03.2014.
Okupivši se u zaista lijepom broju, u nedjelju 16. ožujka 2014. godine, parovi HZBS-a Sisak s radošću su pozdravili voditelje preduskrsne duhovne obnove bračni par Ružicu i Stanka Lončar i našega duhovnika vlč. Nikolu Majcena.
Tema obnove bila je: „Molitva“. Njezina snaga, neophodnost, važnost, ali i plodovi molitve.
Temeljeći obnovu na odlomku iz Evanđelja:
Farizej i carinik(Lk 18, 9-14)
Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: 10»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. 11Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. 12Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ 13A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ 14Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
Ružica i Stanko ukazali su na temeljne razlike u molitvi farizeja i carinika. Dok je farizejeva molitva prepuna samohvale i samodopadnosti, carinik moli ponizno, trijezno, molitvom koja vapi za oproštenjem.
Ovo je trenutak da se i sami zapitamo: „Kako ja sebe vidim u pročitanom odlomku iz Evanđelja? Jesam li kao farizej ili kao carinik?“
Koliko smo puta stali istinski ponizno pred Gospodina, moleći Ga oprost za našu duhovnu hladnoću, za našu slabu i nedostatnu vjeru? Za trenutke kada nam je vlastiti ego zamaglio pogled ljubavi i bezrezervne vjere u Gospodina i Njegovo milosrđe?
Svakako je dobro i potrebno pojmiti i koji su to trenuci u kojima smo bili poput carinika: ponizni i trijezni. Trenuci kada smo vapili Gospodinu? Koji je to bio trenutak našega života kada smo poput Bartimeja – Jerihonskog slijepca vapili Gospodinu uslišanje naše molitve?
Pronalazeći se i uspoređujući ta dva potpuno različita načina moljenja, dolazimo do zaključka da smo u trenucima najveće poniznosti proizišle iz tjeskobe, bola, izgubljenosti, bili najbliži Bogu. Naša vjera i pouzdanje su tada bili najveći. No, je li to ispravno? Ne bismo li tako trebali uvijek postupati? Možda je baš ovo korizmeno vrijeme idealna prilika da promislimo o tome?
Upravo nas na to poziva i papa Franjo u govoru obiteljima od 20. listopada 2013. godine. Papa poručuje da molitva treba biti neprestana, uporna i ustrajna. I, da takva molitva donosi uslišanje. Vapiti bismo trebali dan i noć!
Zašto Bog to želi? Zar On ne zna sve naše potrebe? Koji je smisao?
Velečasni Nikola objašnjava da je Bog uz nas u svim našim mukama i borbama, a molitva nam pomaže osjetiti Njegovu blizinu. On je naš saveznik u svakodnevnim bitkama. No, ako se ugasi vjera i molitva, mi nastavljamo sami kročiti u tami i gubimo se u putovima života.
Kada molimo, to ne činimo da uvjeravamo Gospodina, nego je to izraz vjere da se možemo uz Njegovu pomoć izboriti protiv zla. Svaka situacija u kojoj zadržavamo optimizam otvara vrata dobru.
Zato je važna i potrebna hrabrost da zamolimo uslišanje molitve za ono što nam je potrebno. Tada nam Gospodin daje milost, ali i samoga sebe. A, mi primajući milost, primamo Gospodina.
Velik je to dar! Još je vrjedniji, jer On nikada ne uzima ono što nam je dao.
Bog također poštuje i čovjekovu slobodu, no želi i promijeniti čovjekovo srce. Ta borba između Boga i čovjeka da promijeni čovjekovo srce neprekidno traje. Prestanimo s borbom i kroz osobnu, zajedničku i obiteljsku molitvu poklonimo se u poniznosti pred našim Stvoriteljem.
Na kraju želimo vas još jednom potaknuti da si osvijestite trenutke kada je Gospodin uslišao vaše iskrene i vapijuće molitve.
Podsjetiti vas na trenutke u kojima je bliskost i osjećaj pripadnosti Gospodinu ispunjavao vaša srca pružajući osjećaj pouzdanja i mira.
Iskoristimo ovo vrijeme za ponovno približavanje Ocu u poniznoj molitvi i potpunom predanju, pripremajući naša srca za proslavu najradosnijeg događaja: Uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista!
Završili smo našu obnovu zajedničkim prisustvom na svetoj misi, koju je predvodio fra Matija Antun Mandić, OFM conv. župni vikar Župe Sv. Josipa Radnika u Galdovu.
Po završetku sv. mise, proveli smo još neko vrijeme u radosnom druženju.
Od srca vas pozdravljamo i želimo sretan i blagoslovljen Uskrs vama i vašim obiteljima!
