Žrtva, predanost, odricanje, a nadasve ljubav

08.08.2013.

Eh, da, stigle su nam i vrućine. Čini se da nebo i zemlja gori. Najugodnija mjesta su uz more, rijeku, u  klimatiziranim ili dobro rashlađenim stanovima i kućama… bilo gdje, samo ne vani, ne na suncu.
Ali naša ZBS Sisak se ne predaje tako lako. Kad nešto naumimo, malo je toga što će nas u tom naumu spriječiti. A plan koji smo imali za 28. srpnja 2013. godine nipošto nismo željeli mijenjati, odgađati i sl.
Naime, taj dan je isplaniran još na našem posljednjem susretu, prilikom izleta u Vukovar. Tada smo dobili poziv našega patera Marijana Krištofića da ga posjetimo u njegovoj župi Gušće, gdje bismo predstavili ZBS te ostatak poslijepodneva iskoristili za zajedničko druženje.
Dogovoreno – učinjeno.
U vruće nedjeljno prijepodne, stigli smo do malog posavskog sela Gušće. S jedne strane ceste rijeka, s druge strane kuće. Neke nove, a neke stare, posavske kuće s „ganjkom“. U selu crkva, područna škola, mjesni ured, DVD-ov  dom  – i to je to. Bez buke, gužve… Mirno, tiho, činilo se gotovo nestvarnim.
Crkva sv. Nikole biskupa već pri samom ulasku pružila nam je toliko željeno rashlađenje, ali i mir, onakav mir kakvim odišu te stare, malene crkve.
Početak predstavljanja naše Zajednice bio je pri homiliji, u kojoj je uz patera Marijana, sudjelovao i naš Boris Bjelić. Savršeno se nadopunjujući govorili su svaki o drugom, a opet istom savezu. Pater Marijan govorio je o savezu kojega je Bog sklopio s Abrahamom, dok je Boris govorio o savezu koji su sklopili on i njegova Ivana.
I jedan i drugi savez traže žrtvu, predanost, odricanje, a nadasve ljubav. No, tu je i završna točka ista.  Vječna radost u Nebu i gledanje Njegova Lica.
O, da, tim putem želimo ići! Zajedno. Držeći se za ruke. Hrabro. A, napasti? Pa, naravno da ih je bilo, da ih ima i da će ih biti. Ali i za njih ima lijeka! U svome Evanđelju, evanđelist Luka izvještava nas o događaju kako Isus uči moliti svoje učenike.
Luka 11, 1-4
1Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: “Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike. On im reče: “Kad molite, govorite: ‘Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daj nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!'”
Ima li veće, ljepše i snažnije poruke? Samo jedna molitva i sve loše nestaje. Zaštićeni i ljubljeni do same srži.
U nastavku propovijedi, razlažući jedan po jedan zaziv molitve Oče naš, p. Marijan postavlja pitanje: „Kad kažemo: Budi volja Tvoja, prepuštamo li zaista Ocu na njegovu volju ili pri tom  mislimo: Već ću ja po svome!?“ Koliko i kako smo spremni Gospodinu i Ocu našemu u potpunosti predati sve svoje brige, probleme, radosti i tuge? Koliko istinskog pouzdanja je u našim molitvama i prošnjama?  A, On nam tako jasno kaže:
„ Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“
U tim razmišljanjima došli smo i do kraja misnog slavlja, na kojemu su uz bračne parove ZBS-a Sisak, sudjelovala i njihova djeca.
I još jednom, na samom kraju, naš Boris uputio je poziv da nam se priključe svi parovi koji žele obnoviti i osvježiti svoju ljubav, ali i naučiti kako kao par proslavljati Boga i na koji način dolazi Kraljevstvo Božje u naš zajednički brak odnosno savez, te kako da budemo i ostanemo vjerni onome što je Isus učio svoje učenike.
Po završetku „službenog“ dijela našeg susreta, krenuli smo u župni dvor u Prelošćicu. Vješte ruke naših muževa ubrzo su raspirile vatru na roštiljima. Grijalo ih je 37°C, vatra sa roštilja te neizmjerna ljubav njihovih žena. Pa, kome bi onda bilo teško izvršiti djelo milosrđa: „Gladnoga nahraniti!“?

  
Naša su djeca također uživala u međusobnom upoznavanju i druženju kroz različite igre i šale. Osmijesi na njihovim užarenim licima govorili su sve. No, roditelji kao roditelji uvijek moraju još dobiti i usmenu potvrdu pa su na svoje pitanje „Hoćeš li doći i idući puta?“ dobili čvrst i jasan odgovor „Naravno!“.
Uz provjereni recept „dva plus malo više“ naše su delicije bile savršeno pripremljene. Nedjeljni ručak je mogao otpočeti. Nakon izrečenog blagoslova prionuli smo jelu, često prekinutom ponekom upadicom, koja je izazvala salvu smijeha. Ljudi koji se do tada možda nisu ni poznavali, a kamoli družili, srdačno su izmjenjivali šale, odajući dojam iskrene povezanosti i prijateljstva.
I dok si trepnuo, prošao je i taj predivni dan i došlo je predvečerje. Red je bio polako krenuti svojim domovima i pripremiti se za novi tjedan koji je bio pred nama. Ohrabreni snažnim porukama iz homilije i međusobnom iskrenom ljubavlju članova Zajednice, rastali smo se, ali uz čvrsti dogovor „Do sljedećeg susreta!“.
I vas pozdravljamo, dragi naši prijatelji iz HZBS-a istim pozdravom: Do sljedećeg susreta!
Puno vas vole svi parovi, velečni Nikola i p. Marijan iz ZBS Sisak!