Zahvali srcem prepunim
29.01.2015.
Renato:
Prošao je bračni vikend – mjesto susreta s voljenom osobom, ali i s najdubljim osjećajima. Od prvog sata, sloj po sloj, uranjao sam u dubinu vlastite duše te pronalazio tamo sebe – onakvog kakvog želim sakriti pred svima i zaključati duboko da ga nitko ne pronađe. A onda tog sebe dajem voljenoj osobi da ga prihvati u ljubavi – mene baš kakav jesam, bez maski i lažnog osmijeha, bez svjetla reflektora, već mene – golog, prljavog i izranjavanog, uplašenog i sakrivenog, a sada izvučenog na površinu. I gle – u tom dubokom susretu, moja me ljubav prihvaća, moja mi ljubav daje takvog istog sebe, svoje ogoljelo srce na dlanu! Kakve li radosti!
Naš bračni vikend je bio emotivan i poseban, jedno nezaboravno putovanje u dubinu srca koje nas je duboko promijenilo, a istovremeno ostavilo istima. Ne „istima“ kakvi smo bili kada smo došli u petak na večer u lijepe prostore Pastoralnog centra u Ludbregu, već „istima“ onim zaljubljenim i radosnim kakvi smo bili kada smo pred Bogom i ljudima došli izraziti svoja obećanja ljubavi, a što su svakodnevne brige potamnile i sakrile u proteklih 15 godina bračnog zajedništva.
U ova tri dana ponovo smo otkrili ljepotu komunikacije, ponovo smo radili stvari koje su nas toliko veselile, a za koje kao da je ponestalo vremena u braku. Namjerno sam nedorečen – iako mi srce gori od radosti podijeliti s vama svu puninu događaja, to ipak skrivam. Ti, koji ovo čitaš – ako si vikendaš, sigurno se smiješiš, jer znaš tajnu. A ako nisi vikendaš, već sumnjičavo analiziraš rečenice i pitaš se što sam htio reći, dvoumiš se da li je to ono što bi tvom braku moglo koristiti, tada dopusti da se ja zagonetno smješkam – jer baš takve misli i dvojbe razjedale su mene prije nego smo se upustili u avanturu našeg života zvanu – bračni vikend.
Dragi voditelji, puno vam hvala i dopustite da vam uzvratim na vaše riječi – i ja ….. vas!
Vlatka:
Kad smo na misi pjevali “Zahvali srcem prepunim” osjećala sam da je to upravo pjesma moga srca u tom trenutku… Glinena posuda moga srca zaista je bila ispunjena do kraja samo lijepim osjećajima – zahvalnošću Bogu, parovima zajednice, mome mužu; milinom, ljepotom, radošću, ushitom, jednom riječju – blaženstvom… Pomislila sam – previše toga lijepog za primiti sve odjednom…, kad bih barem sve primljeno mogla staviti u neki dozator i koristiti polako, u kontinuitetu u malim količinama pa živjeti od svega primljenoga dugo, dugo… Razmišljajući dalje, pomislila sam: da, takav dozator postoji, pa to je baš naša uzajamna svakodnevna bračna ljubav koju ste nam vi iznova posvjestili i pokazali kako se ona svakodnevno hrani, gradi i od nje živi – svim onim sredstvima koje smo koristili i spominjali ih na bračnom vikendu… I mi kao par poznavali smo većinu tih alata, koristili se njima, ali smo nehotice dopuštali raznim okolnostima da nam ih prečesto uzimaju i udalje od njih. Živjeli smo na temeljima naše ljubavi i činili sve drugo, što ćemo i dalje činiti, ali u te temelje premalo smo ulagali da bi i dalje bili nosivi za sve situacije. Vikend nas je vratio na izvore, na izvore na koje se stalno treba vraćati, na njima boraviti i iz njih djelovati pa im se ponovo vratiti.
Svoj odjek nastavit ću dojmovima unatrag koji su se zbili nakon odlaska iz Ludbrega – jutros nakon vikenda zajedno smo pročitali evanđelje, a kad tamo – Isusova radikalnost: ne ide nova zakrpa na staro odjelo, ne ide novo vino u stare posude!!! Maleni pred Bogom, ali s povjerenjem zamolila sam – mi ćemo Bože, dati svoje ljudske snage, a ti dodaj svoga Duha i umnoži naše ljudske napore…
Kad smo ušli u naše dvorište s pomalo sjetnom mišlju da je svim lijepim iznenađenjima došao kraj, dočekaju nas naša djeca sa konfetama i natpisom “Dobro nam došli, dragi naši mama i tata, volimo vas!”
U izradi iznenađenja ih je vodila baka, u srcu vikendašica, koja je prošla vikend prije 20 godina i nosi u srcu divne detalje iznenađenja koje je i sama doživjela…
U središtu naše lokalne međimurske zajednice HZBS-a, u Orehovici kod vlč Damira Slameka, čekalo nas je novo iznenađenje… Kako su rekli naš par prijatelja koji su s nama bili na vikendu: “Mislili smo da samo moramo stati po potvrdu da smo bili na vikendu…“ a kad tamo, ponovo radost, ushićenje, srdačnost!! Uživajući s okusom sjećanja na naše vjenčanje dijelili smo radost s parovima iz naše okolice koji se svi s radošću sjećaju i žive svoj bračni vikend. Osjećala sam zahvalnost svima koji svojim doprinosom životu ove zajednice čine tako lijepe ali nadasve važne stvari za današnji svijet u kojem je brak toliko izgubio na sjaju, značenju i ljepoti. HZBS ima važno poslanje!
Teško je sabrati sve dojmove, možda bi nam trebao još jedan cijeli vikend za to kad bismo htjeli spomenuti sve detalje koji su ostavili traga u srcu. I tu neka Bog svojom svemoćnošću nadopuni našu ograničenost i našoj zahvali doda svoj silan blagoslov za sve vaše napore i darovano vrijeme za ovu Njegovu njivu!!
Punih srdaca,
Vlatka & Renato
