Tvoje je samo ono što drugome daješ

Naš Zeko rođen je u Linardićima na otoku Krku. Ima još dvije sestre i dva brata. Kao dijete od 10 godina otišao je u Pazinsko dječačko sjemenište.

 

Za svećenika je zaređen 30.06.1963. – ravno prije 50 godina. Kao svećenik služio je na Pećinama u Rijeci. Nakon toga seli na otok Krk i tu biva župnik u Dubašnici, …  i Puntu. Iza toga od 1985. do 1993. odlazi u Ameriku. Nakon povratka iz Amerike odlazi Punat, pa u Vrbnik, a sada je u Njivicama.

 

 No nama je najpoznatije njegovo djelovanje u HZBS. Njegov susret sa HZBS počeo je davne 1976. Na stanici u Rijeci, pokupio je Frenka i Nives Jelić. Na krov svog fiće, natrpao je kofere a u fiću strpao bračni par i njihovu djecu. Pitamo se kao je to sve uspio strpati ‘u’ i ‘na’ jednog fiću i odvesti na Pećine gdje je bio župnik. Djeca su se od tud uputila na Ilovik ‘k babi’, a bračni par otišao je na Vikend u Zagreb. Na slijedećem Bračnom susretu u Zagrebu bio je i Zeko. Od tada i on počinje s organizacijom Bračnih susreta u Opatiji. U toj organizaciji vrlo je ažuran. Unatoč tome što ima bračni par za pozive i prijave parova, i on sam poziva i prima prijave, komunicira, zove, potiče. Muku muči hoće li svi parovi doći u Opatiju ili ne. Ode  u crkvu, kleči i moli očekujući parove. Njegov prekid Vikenda u Opatiji bio je samo u vrijeme kad je bio u Americi.

Nakon povratka iz Amerike, nastavlja s BS u Opatiji. Preko 100 vikenda do sada je održano u Opatiji! Zanimljivo je da se Zeko jako veselio i čekao kada će doći na red taj 100-ti Vikend da ga on održi. No Zeko to nije dočekao jer je morao na put u Poljsku pa je 100-ti Vikend vodio pater Josip Sremić. Evo nekih njegovih rečenica koje smo čuli od njega na Vikendu:

 

  • Tvoje je samo ono što drugome daješ
  • S pola srca nikog ne želim, kad svoje dajem, ja ga ne dijelim
  • Voli me kakav jesam – drugog izbora nemaš
  • Blaženije je davati nego primati
  • I ona poznata s uperenim prstom: Ti se moraš promijeniti…

 

I tako Zeko  nastavlja i dalje skupljati svoje ‘ovčice za Vikend’…

 

 Evo nekoliko crtica iz Zekinog života sa Zajednicom BS koje su nam podijelili Ivanka i Milan Došlin: Naš Zeko je kao ljubav: Što ga više dijeliš (s drugima) više ga imaš. Što ga više ljudi voli, što on više ljudi voli – to je on sretniji, to su drugi sretniji, to smo nas dvoje sretniji, radosniji i zahvalniji jer  smo   dio svog  života  služili s njime u Bračnim susretima.   

 

 Sitauacija sa saćem

 

U Istri je jedan par pekao hostije. Nakon jedne obnove   koju smo Zeko i mi imali u Pazinu za istarsku zajednicu (davno je to bilo), svratili smo k tom paru i oni su nam dali u najlonsku vrećicu okrajke od hostija (pečeno tijesto s rupama gdje su bile hostije),  da dademo našem sinu za grickanje, a Zeko je to davao svojim ministrantima u župi. Kako smo vozili mi, a on je ostavio svoj auto kod nas na Srdočima nije se penjao na 4. kat nego je sjeo u auto i otišao. Mi smo uzeli te okrajke i dali našem Josipu koji je još bio mali. Drugi dan nazove Zeko i pita „gdje su moje saće?“ Zbunila sam se i rekla „dala sam Josipu – pojeo ih je!“ Zeko s druge strane viče – „Kako je mogao pojesti novine?“ „Pa, lijepo – pojeo je – rekao si da mu dam“  odgovaram i čudim se zbog čega takva graja – zbog običnih „saća“ koje smo dobili za dijete. Tada sam prvi put čula da Zeko ima župske novine koje se zovu SAĆE i da je on mislio na svoje novine  koje je ostavio u našem autu,   a ja sam mislila na okrajke od hostija koje su meni imale oblik „saća“. Godinama smo se tome smijali!

 

 Put u NY

 

Kad smo išli davati  Bračni susret u NY  Zeko nas upućuje da se obučemo ležerno, udobno, sportski radi dugog putovanja (sjedenja u avionu), a on dolazi k nama na Srdoče s kravatom, preobuje svoje legendarne papuče u kojima vodi BS, sjeda u auto … i putujemo u kravati i papučama (samo neka je udobno). Često se tome s njime smijemo!

 

 

 Zec u srcu

 

Č.s. Cecilija, orguljašica u župi Sv. Križ u Rijeci (Srdoči),  rado je, između dvije  mise,  dolazila k nama, a mi smo je  s ljubavlju pozivali na kavicu i marendu.  Tako je bilo i te nedjelje  kada je zazvonio telefon. S druge strane žice začujem veseli glas: „Iviću, kako ste vas dvoje?“  Bio je to naš vlč. Zec.

 

Iz mog radosnog usklika  časna sestra  je zaključila da  razgovaram s dragom osobom i upitala me tko je zvao.  Odgovorila sam joj da je to bio vlč. Zec  s kojim smo u timu kao koordinatori i voditelji BS. Postavila nam još neka pitanja, zaključila je da ga poznaje, zamolila me da mu prenesemo njen pozdrav   pa smo nastavili razgovor o nama i vlč. Zecu.  U jednom trenutku, misleći na vlč. Zeca o kojem smo razgovarali, rekla sam „Mi zaista volimo Zeca“, na  što je  časna  s. upitala: „A kako ga spremate?“  Nas dvoje smo se pogledali i   gotovo u glas odgovorili „U SRCE!“.  „Nikad čula za taj recept!“  mirno završi   naša draga časna  razgovor o Zecu.

 

 Zeko kaže da je uvijek blaženije davati nego primati al on to samo ne govori već zaista čini. Svugdje gdje se god u Zajednici Zeko pojavi, tu su i poznate Zekine preklopnice. Privlačne, tople i s dubokom porukom – vidi se da su rađene s ljubavlju za druge. Do sada je podijelio preko 200 000 preklopnica. Ako mu je svaka preklopnica jedan korak prema nebu, onda je naš Zeko već jako, jako visoko.

 

 Kad bismo sada svakog od nas parova  zamolili da kažemo koja je Zekina najljepša osobine – bilo bi tu lijepih, poticajnih, toplih riječi…, jer svakome od nas Zeko je dao cijelog sebe – jer s pola srca on nikog ne želi, kad svoje daje, on ga ne dijeli…

 

 Zeko, ti se jednostavno nepoderiv! Al’ svejedno, nemoj previše hodati u Slavoniju, barem ne po žitnim poljima jer se bojimo da te tamo netko ne upuca!

 

 Dragi naš Zeko, bilo gdje da si – ostani kakav si!

 

Mi te upravo takvog volimo!