Tko kaže da je bez grijeha, lažac je!

 

Ah, ta južina. Boli nas glava, muči nas tlak, bezvoljni smo, slabo spavamo… Ma sve nam nekako ne ide ili slabo ide. Umalo pa depresija. A, možda su to i godine? Prigovaramo mi tako svih ovih „južinavih“ dana i sve nam je teže i teže dočekati nekakvo osvježenje.

I onda se ta ista „vremešna i njorgava“ ekipica nađe 19. siječnja 2014. godine na mjesečnom susretu Zajednice bračnih susreta Sisak i odjednom to više nisu isti ljudi. Iskrena radost zbog susreta, smijeh, zagrljaji. Više nas ništa ne boli, ne smeta, ne „žulja“.

Upućujemo se u dvoranu Pastoralnog centra župe Sv. Josipa Radnika u Galdovu i započinjemo s temom našeg susreta: „Nikada ne možeš previše oprostiti!“

Duhovnu obnovu ovoga puta vodili su Ivanka i Stanko Habulin i pater Marijan Krištofić, SCJ, koji nas uvodi u temu čitanjem iz Evanđelja po Mateju.

Mt 18, 21-35

21Tada pristupi k njemu Petar i reče: “Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?” 22Kaže mu Isus: “Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.” 23 “Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. 24Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. 25Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se podmiri dug. 26Nato sluga padne ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti.’ 27Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.” 28“A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’29Drug padne preda nj i stane ga zaklinjati: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti.’ 30Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.”31″Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. 32Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. 33Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ 34I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. 35Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.”

Tumačeći riječi Svetoga pisma, p. Marijan navodi da svatko od nas različito vidi i procjenjuje svoj i tuđi grijeh. Pa tako i grijeh svoga bračnoga partnera, odnosno situaciju u kojoj nas je povrijedio. U takvim situacijama očito je da je u nama samima prisutan rascjep, razjedinjenje, a što je posljedica „Istočnog grijeha“.

No praštati treba uvijek jer cit.: „Oprost nije zaborav, što često znači nesuočavanje sa stvarnošću. Oprost nije slabost, to ne znači ne obazirati se na nepravdu zbog straha od jačega koji ju je počinio. Oprost se ne sastoji u proglašavanju teškog zla nevažnim ili dobrim onoga što je zlo. Oprost nije ravnodušnost. Oprost je čin volje, koji se sastoji u prihvaćanju supružnika onakvim kakav jest, bez obzira na zlo koje nam je počinio, kao što Bog prihvaća nas grešnike bez obzira na naše nedostatke. Oprost znači ne odgovoriti na uvredu uvredom, već učiniti kao što kaže Pavao: “Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.”

Često puta ostajemo povrijeđeni nekim postupkom našeg bračnog partnera do te mjere da nam se čini kako nikada nećemo biti u stanju prijeći preko toga. Da naše povrijeđeno srce nikada neće moći oprostiti i zaboraviti. Bol koju osjećamo gotovo je fizička i tako snažna da nas gotovo paralizira.

No, u svome  iskrenom i vrlo dirljivom svjedočenju o sličnim situacijama u svome bračnom odnosu, sa nama su podijelili naši Ivanka i Stanko.

Situacije u kojima se neminovno udaljujemo jedno od drugoga, isprva nam se čine kao nešto nepremostivo, neoprostivo, nešto što se nikada ne zaboravlja. No, vremenom, naše srce počinje kucati nekim drugim ritmom. Do sada je u stanju povrijeđenosti jedva slušno, polako i tužno otkucavalo ritmove boli, no sada, odjednom, ugledamo našega bračnog partnera, njega, baš onoga na kojega smo toliko ljuti, a naše srdašce poskoči i nekako sa veseljem ubrza tempo. Onako, kao da poraste za cijeli broj i baš tjera taj osmijeh na naše lice. Pokušavamo ga sakriti, ali ne! Stalno i stalno se vraća. Što se mi više trudimo ostati ljuti i namrgođeni, naš pogled govori nešto potpuno drugačije.

Kako to? Zašto to?

Iz vrlo jednostavnog razloga! Zbog ljubavi! Pa zar nismo upravo to podarili svome bračnom partneru? Svoje srce! Iskreno, na dlanu, pružili smo ono što smo imali i mogli dati. Ono najvrjednije. A, sada bismo htjeli da ono opet promijeni vlasnika. E, ali ne ide to tako. Naše srce itekako dobro zna kome pripada i zbog toga želi oprostiti.

Jer, ima li netko tko je bez grijeha? Apostol Ivan kaže: „Tko kaže da je bez grijeha, lažac je!“ (1Iv 1,8).

Ako nekoga zaista iskreno volimo i sa punim povjerenjem želimo živjeti naš zajednički život, neće nam biti teško oprostiti, jer oprost i nama samima donosi plodove. To su mir, spokoj, radost, ljubav, odanost.

Pater Marijan ukazuje na stav psihologa, koji kaže da je za čovjekovo mentalno zdravlje bitno da je slika o sebi usklađena s realnošću. Ako nije tako, dolazi do problema. A, u kršćanstvu se realna slika o samome sebi naziva poniznost.

I zato smo svi pozvani oprostiti. I ako treba, oprostite jedno drugome ne sedam, nego sedamdeset puta sedam, što znači bezbroj puta, uvijek. Oprostite u ljubavi i poniznosti!

Po završetku još jedne lijepe duhovne obnove, nikome se nije išlo kući. Družili smo se još prilično dugo, dijeleći radost, ljubav i neizmjerno povjerenje. Drugim riječima prijateljstvo!

Do sljedećeg mjesečnog susreta od srca vas pozdravljamo i nadamo se da ćemo se držati odluke i uvijek biti spremni na praštanje onima koje toliko volimo!