Sačuvati kvalitetu bračnog odnosa u kušnji teške bolesti

09.03.2013.

MOTO: «Tada Isus reče svojim učenicima: “Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.» (Mt 16, 24)

Još se jedna lijepa večer dogodila na našem   susretu  bračnih parova koprivničke Zajednice  koji su nam priredili naš župnik i bračni par Gordana i Zoran Havaić. Tema je bila snažna i duboko proživljena od naših voditelja. Svi smo se osjećali blisko i povezano, a ponajviše ohrabreno i potaknuto na veću zauzetost oko svoga bračnog druga.

Najprije nam je uvod u temu napravio naš duhovnik vlč. Krunoslav Pačalat. Započeli smo molitvom na temelju mota ovog susreta. Naš Gospodin nijednom nije rekao: “Pognite se i dopustite da na vas stavim križ.” On se ne bavi poslom novačenja; njegova vojska sve su dragovoljci. Svi kršćani ne nose križ. Možete biti vjernik a da ne nosite križ, ali ne možete biti učenik.

Vidim mnoge vjernike koji odbacuju put križa. Oni se odlučuju za dobar život s njegovim prosperitetom, materijalnim dobitkom, popularnošću i uspjehom. Siguran sam da će mnogi od njih dospjeti do neba – spasit će svoju kožu – ali neće spoznati Krista. Odbacujući trpljenje i žalost križa, neće biti sposobni upoznati ga i uživati u njemu u vječnosti, kao što će biti sveti koji su nosili križ i koji su imali udjela u patnjama.

Svoj ćete križ morati nositi dok se ne naučite odricati. Odricati se čega? Od one jedne stvari koja neprestano sprečava djelo Božje u našim životima – naš ja. Isus je rekao: “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme križ i neka me slijedi” (Mt 16,24). Ovaj odlomak pogrešno tumačimo ako naglašavamo da je samoodricanje odbacivanje materijalnih ili nezakonitih stvari. Isus nas nije pozvao da učimo samodisciplinu prije nego uzmemo svoj križ. To je daleko ozbiljnije od toga. Isus nas traži da se odrečeno samoga sebe. To znači, odreći se vlastite umješnosti nošenja bilo kojega ili svakoga križa u svojoj vlastitoj snazi. Drugim riječima: “Ne uzimajte križ dok niste spremni odbaciti svaku pomisao da ćete postati sveti učenik kao rezultat svoga vlastitog truda i nastojanja.”

Milijuni kršćana hvali se svojim samoodricanjem. Ne piju, ne puše, ne psuju i ne čine preljubu. Oni su primjeri ogromne samodiscipline. I ni za stotinu godina ne bi priznali da je to postignuto nečim drugim osim njihovom vlastitom snagom volje. Oni prakticiraju samoodricanje, ali nikada se nisu odrekli sebe. Na neki način, svi smo tome slični. Doživljavamo “izljeve” svetosti koju prate osjećaji čistoće. Dobra djela obično stvaraju dobre osjećaje, ali Bog nam neće dopustiti misliti da nas naša dobra djela i čisti običaji mogu spasiti. Za tu stvar potreban nam je križ. Vjerujem da nam Isus zapravo govori: “Prije nego uzmeš svoj križ, budi spreman suočiti se s trenutkom istine. Budi spreman iskusiti krizu u kojoj ćeš naučiti odreći se svoje samovolje, svoje samopravednosti, svoje samodostatnosti, svoga vlastitog autoriteta. Dići se i slijediti me kao istinski učenik možeš jedino kad slobodno priznaš da ne možeš ništa u svojoj vlastitoj snazi: svojom vlastitom snagom volje ne možeš pobijediti grijeh; svojim vlastitim nastojanjima i trudom ne možeš svladati iskušenja; svojom vlastitom pameću ne možeš iznaći rješenja.

Tvoja ljubav za Isusa može te baciti na koljena, ali tvoj križ bacit će te na lice. Najgora bolest je bolest duha, potpuni otpad od Boga, nevjera, mržnja, zlo koje se nakalemi ili nalijepi na ljudsko srce i na njegov duh, na njegovo biće. Čovjek koji je strašno nervozan, napet, koji želi činiti nekome zlo, pa takav čovjek ne može ni tjelesno biti zdrav, a kamo li mentalno. Dakle, sva bolest dolazi iz srca. Sve dobro dolazi iz srca. Kad je srce i duh čovječji zdrav, onda je čovjek zdrav, pa makar on jednog dana i dobio karcinom, ali on je zdrav. Ljudi moraju tako gledati na stvarnost bolesti i na stvarnost zdravlja. Jer što je u biti bolest i što je u biti zdravlje? – upitao nas je vlč. Kruno na susretu.

No, baš kroz svoje bolesti sam shvatio svu veličinu Gospodnje ljubavi i NJEGOVOG MILOSRĐA, shvatio sam da i ja mogu pobijediti svaku bolest, pa i onu neizlječivu. Ali ne onako kako bi mi to ljudi htjeli. POBIJEDITI, pa da onda se izliječimo i vječno živimo ovdje na zemlji. NE. Mi možemo pobijediti bolest tako DA JE PRIHVATIMO.

GOSPODIN DOPUŠTA DA NAS ZLO NAPADA SA BOLESTIMA KAKO BI NAS KUŠAO. I POZVAO K SEBI AKO SMO DALEKO OD NJEGA. Jasno da zlo to jedva čeka nadajući se da će kroz te kušnje svaki od nas zamrziti Gospodina radi tih kušnji te se trajno udaljiti od njega. Time bi nas zlo odvuklo k sebi u pakao. Zato svi oni, koji se grčevito bore da ozdrave, bez gospodina, sve više se od njega udaljuju i sve čvršće se zapleću u mrežu zla. tu zlo odnosi pobjedu.

No, kada mi svoju bolest prihvatimo, tada mi pobjeđujemo. pobjeđujemo kušnju, pobjeđujemo bolest, pobjeđujemo zlo. prihvaćamo gospodina, prihvaćamo njegovu volju, vršimo njegovu volju. i život nam postaje, i sa neizlječivom bolešću, radostan i prihvatljiv. jer je u gospodinu.

I tek onda počinjemo uviđati kako je sam Gospodin patio. I KRIŽ, I MUKA I SMRT. I nije se žalio, i nije se ljutio na sve to što mora proći i što mu se događa, NJEMU, BOGU. I nije se ljutio na svoje neprijatelje koji su Ga mučili i na kraju ubili. VRŠIO JE VOLJU SVOJEGA OCA. I umro je sretan i zadovoljan. PRIHVATIO JE SVOJE TRPLJENJE ZA VIŠI CILJ, ZA SPAS SVIH NAS GRJEŠNIKA.

Kada mi prihvatimo svoju, pa i onu najmanju bolest, postajemo slični Gospodinu. Ako nismo dosadni svima oko nas, ako ne osuđujemo sve oko sebe da se o nama slabo brinu, ako ne izmišljamo i ne tražimo nekakve silne lijekove i sredstva, osim onih koji su po Božjim darovima dati liječnicima i medicinskom osoblju, jednom riječju, ako PRIHVATIMO tu svoju bolest kao nešto normalno i nastavimo živjeti onako kako nam ta bolest dozvoljava, ONDA SMO MI POBIJEDILI TU BOLEST I ZLO KOJE NAM JU JE DALO. PA MAKAR I OD NJE UMRLI. JER NEĆEMO STVARNO UMRIJETI. IĆI ĆEMO KOD GOSPODINA KOJI JE POBIJEDIO SMRT. I ON ĆE NAM DATI ŽIVOT VJEČNI JER SMO BILI KAO ON. PRIHVATILI SMO I TRPJELI I VRŠILI SMO NJEGOVU VOLJU.

I još nam je nešto dao Gospodin, jednu prekrasnu i neizmjerno vrijednu mogućnost. DA MOŽEMO SVOJU BOLEST, SVOJE TRPLJENJE DATI NJEMU ZA SVOJE GRIJEHE, ZA SPAS NAMA DRAGIH OSOBA, ZA VELIKE POTREBE NAŠE CRKVE, ZA SPAS SVOJIH POKOJNIH I DUŠA U ČISTILIŠTU, I ZA MNOGE DRUGE NAKANE. Ja sam svoju bolest i muke koje mi je donio, DAO GOSPODINU KAO ZADOVOLJŠTINU ZA MNOGE GRIJEHE KOJE SAM UČINIO. I bolest mi je postala pjesma koju nekako redovito pjevam Gospodinu kao zahvalnicu Bogu što mu se mogu pridružiti na putu prema Kalvariji. No, bilo je trenutaka kada se nisam sjetio, možda mi to nije ni tada bilo dano da znam, da te svoje muke dam za obraćenje i spas mojih vjernika i svih mojih bližnjih… i kad sam to shvatio počeo sam to preporučivati i bračnim drugovima koji su bolesni da tu bolest prikazuju za spas svoje žene i djece, ili spas braka svoje sestre i šogora, ili obraćenje i spas još nekih brakova osoba koje su im drage, ili za duše u čistilištu, puno meni dragih pokojnih.

GOSPODIN MI JE DAO DA TO SHVATIM, ali ponekad još se nekako u svemu tome ”izgubim”. DATI SVOJU MUKU I TRPLJENJE GOSPODINU ZA SPAS NEKIH DRUGIH. Kako plemenito a tako neshvatljivo.“ – rekao je između ostaloga naš duhovnik.

Ovo izlaganje su sjajno potvrdili Gordana i Zoran, koji su svjedočili o teškim trenucima Zoranove bolesti sa srcem, u kojima su doživljavali uspone i padove. Najvažnija poruka, nakon što su sve preživjeli i proživjeli, nakon što je Zoran na Staru godinu dobio novo srce transplatacijom u zagrebačkoj bolnici, je upravo ta da su sve te kušnje koje su prošli iskustvo prekrasne pobjede Božje u njihovom međusobnom bračnom odnosu a također i u osobnom odnosu prema Bogu i vlastitom životu. Danas je to temelj njihove molitve i spremnosti za ono što Gospodin još sprema poslati u njihov život da bi vidio jesu li Ga dostojni.