Pismo tebi brate svećeniče

30.05.2013.

Dragi brate u svećeništvu! Pronašao sam nešto neprocjenjivo, a zove se „dragocjeni biser“. O tome Ti želim sada svjedočiti.

Polako se bliži kraj pastoralne godine. Uskoro ćeš odahnuti ako već nisi, od župnog vjeronauka za prvopričesnike i krizmanike. Možda još čekaš da prođe proštenje u župi, Srce Isusovo i Petrovo i poći ćeš na zasluženi godišnji odmor. Moguće da već razmišljaš još o nečemu: kamo poći…, gdje ću ove godine obaviti svoje duhovne vježbe… Isto pitanje sam i sebi postavio: kamo ove godine na svoje duhovne vježbe?

Prvih nekoliko godina svog svećeništva išao sam na duhovne vježbe na isto mjesto. Nakon četvrte zaželio sam se promjene i svježine. Između predavanja tražio sam  šutnju i koncentraciju na ono bitno, ali sam ih teško nalazio. Usredotočenost na Onog kojeg polako gubim iz vida, uslijed naporne pastoralne godine. Tko sam ja, ako iz vida izgubim Krista za kojim mi je ići i drugima Ga nositi? Ima li smisla tada biti svećenik? Tih nekoliko dana važnija i dragocjenija mi je bila ta šutnja od isto tako važnih razgovora sa svećenicima koji su bogatiji od mene pastoralnim iskustvima. Mislio sam: negdje dalje gdje me ne poznaju i ja nikog ne poznam lakše ću se predati ponuđenoj temi i tekstovima. Nakon predavanja moći ću još jednom u miru udubiti se u temu, odnosno biti ću prisutan svojom dušom, duhom i cijelim bićem. U smiraj prvog dana dogode se prva poznanstva, a već sljedećeg pa do zadnjeg dana spontano kreću razgovori o poteškoćama u pastoralu i župnoj statistici, politici i  mamoni današnjeg vremena: koliko se skupi milostinje i od blagoslova obitelji, koliko od toga treba dati biskupiji, koliko će koštati kasko osiguranje za novu Astru ili Golfa – nerijetke su teme između predavanja. Kako to gordo zvuči!? Za manjak šutnje i koncentracije na ono bitno nimalo ne krivim druge! Priznajem – sam sebi sam kriv! Toga sam duboko svjestan, i to jako dobro znam! Godina dana čini se predugačka do sljedećih duhovnih vježbi, a glad za onim bitnim postaje nesnošljiva, jer sam se zadnje tri godine izgladnjivao. Kako PROŽIVJETI duhovne vježbe, a ne tek obaviti ih, radi potvrde s potpisom i pečatom predvoditelja, koju trebam ponijeti svom Poglavaru – pitanje je koje sam si često postavljao.

Nedavno se navršila deveta godina mog svećeništva. Od prošle jeseni sam u sisačkoj biskupiji. Prije početka ove Godine vjere obavio sam svoje pretposljednje duhovne vježbe. Samo sam ih obavio, želio da što prije prođu… i s rukom na srcu Ti priznajem, obavio sam ih samo radi potvrde, potpisa i pečata. U ovom trenutku nemam snage za to da Ti opišem svoj osjećaj duhovne gladi i čežnje za uskrslim Kristom, koji se nesebično otkriva i obilno dariva samo onome tko Ga traži i želi doživjeti iskustvo susreta s Njim u duhovnom gimnasticiranju.

Nije prošlo ni dva mjeseca od mojih (pred)posljednjih OBAVLJENIH duhovnih vježbi, kada sam svećenika u susjednoj župi pitao: daj mi molim Te reci gdje Ti odlaziš na duhovne vježbe? Odgovorio je: već petnaest i više godina idem na Bračni Susret (bračni vikend). Svaki put je to za mene novo iskustvo. Ne želim ti otkriti teme – kaže mi on, ali samo jedno ću ti reći što mene osobno svaki puta ostavlja bez daha i obora s nogu. To su dva od mnogih pitanja, na koje ćeš si i ti trebati odgovoriti ako kreneš na Bračni susret: (rekao je koja su, ali za Tebe neka ostanu iznenađenje!) Kad sam to čuo i mene je oborilo i ostavilo bez daha. Osjećao sam tupost i nesigurnost – što bih odgovorio, kako se izjasnio. Istog trenutka znao sam i odlučio: ići ću na Bračni susret! Moram vidjeti što je to!

Hvala mom susjedu svećeniku, na podijeljenom iskustvu, iako su to bila samo dva pitanja. Veoma šturo, a istovremeno jako snažno i poticajno svjedočanstvo. Nekoliko mjeseci kasnije ponovno me pitao: ideš li? Nisi li odustao od Bračnog susreta? Nisam odustao – odgovorih, već jedva čekam da krenem. Čitao sam među redovima: vjerojatno ne znajući prenio mi je riječi Ivana Krstitelja: „Evo Jaganjca Božjega!“ I Andrijine riječi upućene bratu Šimunu: „Našli smo Mesiju!“

Tjedan dana prije nego sam došao na Bračni susret često i snažno su me okupirala pitanja. Jedno od njih je: „Što ću ja svećenik raditi s bračnim parovima?“ I još: „Hoće li mi bračni vikend koji traje dva dana biti dovoljno vremena, jer sam navikao na tri, četiri ili pet dana prijašnjih duhovnih vježbi?“ S ponosom mogu reći da već kod prvog susreta s bračnim parovima rasplinulo se moje pitanje: što ću ja svećenik raditi s bračnim parovima? Od voditelja Bračnog susreta čuo sam jednu vrlo značajnu i nepobitnu činjenicu da su sakramenti svećeništva i braka veličanstveni Božji naumi, koji se međusobno nadopunjuju, crpe jedan od drugoga i zato su nerazdvojivi. Kao plamen i toplina jedne te iste vatre. Drugi, odnosno zadnji dan Bračnog susreta moje postavljeno pitanje: hoće li mi bračni vikend koji traje dva dana biti dovoljno vremena; održalo se kao rosa u podne. Neću Ti reći zašto. Dođi, vidi i uvjeri se sam!

Rad na terenu s ljudima često ranjava, pa sam otvrdnuo. Stoga sam nerijetko krut i bez osjećaja. Predaleko od ideala dobrog Pastira koji je blaga i ponizna srca. Uistinu ne sjećam se kada sam zadnji put bio konzument riječi poput „volim te“, „puno mi značiš“, „u svemu možeš računati na mene“, a da pritom osjetim da osoba koja mi to govori uistinu to osjeća bez ikakve primjese dvoličnosti. Ne sjećam se kada me je zadnji put netko zaista s ljubavlju zagrlio i šapnuo lijepu riječ, a da pritom osjetim u najdubljim dubinama svoga bića i kod osobe koja me grli, da smo jedno srce i jedna duša? Vjerujem da si i Ti u tome neishranjen i gladan toga kao ozebli sunca. Na ovom Bračnom susretu navirale su mi suze na oči kao malom djetetu kojem se otima igračka kod svakog svjedočanstva bračnih parova voditelja. Vrhunac svega bilo je saznanje da ovog vikenda mnogi bračni parovi i svećenici u svojim zajednicama mole za nas. To je snaga Duha Svetoga čija se prisutnost i ljubav snažno osjećala i povezivala nas u Mistično Tijelo Kristovo.

Hvala mojem dragom Isusu što mi je podario predivno iskustvo ponovnog susreta s Njim. Hvala Mu i za dar bračnih parova koje sam upoznao. Hvala Isusu i za gotovo opipljivu prekretnicu u svom svećeništvu koju sam osjetio, jer me blago, ali odlučno pozvao ući „pod kožu i u cipele“ bračnim parovima koji čeznu i vape za pastirom svojih duša. Istom mjerom ja trebam njih da me vole i prihvaćaju takvog kakav jesam. Samo dva dana je trebalo da to shvatim i odlučim da će ubuduće tako i biti.

Kad ovo pišem u misli mi dolaze riječi: Ti i ja krećemo danas, lovit’ srca na moru života iz pjesme Krist jednom stade na žalu, koju je napisao naš blaženi Papa Ivan Pavao II. Papa je često govorio i u knjigama zapisao da „obnova svijeta ide po obitelji i kroz obitelj“. Zar to nije Nova evangelizacija o kojoj se tako često govori zadnjih godina? Glasno razmišljajući sebi postavljam pitanje: što konkretno činim ili sam već učinio?

Na kraju svog iskustva Bračnog susreta odnosno mojih prvih proživljenih svećeničkih duhovnih vježbi koje sam želio s Tobom podijeliti, dragi moj brate svećeniče, želio bih još jednom, ali ovaj put s Tobom otpjevati: Ti i ja krećemo danas lovit’ srca na moru života. Za Tebe ne znam! A što se mene tiče: jedva čekam sljedeći Bračni susret.  

p. Marijan Krištofić