Nastojimo ”održavati” vatru

20170107_opatija_svjedocenje

Mjesec  dana  nakon našeg Bračnog susreta, osjetili smo potrebu da napišemo nekoliko riječi svjedočanstva o tome kako nam je bilo na tom našem originalnom Bračnom susretu u Opatiji od 26. – 28. svibnja 2017.g.

Možda je i najbolje o svemu posvjedočiti nakon proteka određenog vremena, jer u ona tri dana bilo je puno događanja, puno emocija, puno situacija na koje nismo bili pripremljeni, pa je bilo i teško odmah dati onaj pravi osvrt na sve doživljeno.

Sada stvarno možemo posvjedočiti da nas je cijeli taj Susret duboko dirnuo, kako svakog pojedinačno tako i nas zajedno, kao supružnike. U dubinu našeg bračnog odnosa.

Bez Gospodina Boga ne može ništa ispasti dobro, ni kratkoročno, a kamo li dugoročno. A ovaj Bračni susret bio je sav prožet Gospodinom. I to ne samo radi prisutnog, dragog nam svećenika, nego i radi brojnih molitvi koje smo svi mi molili prije toga susreta. Kada se tome doda program izrađen od brojnih stručnjaka s raznih područja te iskrena i životna svjedočanstva parova voditelja i svećenika    onda  nas to sve duboko emocionalno dirne.

Svaki par koji dođe na Bračni susret, dolazi u nekoj potrebi. I svaki od nas  donese svoje osjećaje i svoje viđenje što i kako bi se trebalo mijenjati u našim odnosima, u našim brakovima, da bi bilo bolje.

Najčešće, a tako je bilo i kod nas dvoje, najviše smo razmišljali kako i u čemu bi se trebao onaj drugi promijeniti da bi ovom prvom bilo bolje, da bi bračni odnos bi bolji.

A to je bilo i prvo što smo tamo naučili, prvo gdje smo ”naletjeli” na zid.

Čuli smo da uvijek moramo polaziti od sebe. Ne razmišljati što i kako bi trebao onaj drugi nego što i kako bi trebali mi sami. To su plodovi  bezuvjetne sakramentalne bračne ljubavi.

Rekla je supruga drugi dan navečer, da je ostala zapanjena, pomalo ljutita, kada je  to od svih na Susretu čula da se ne treba mijenjati njezin suprug nego da se treba mijenjati ona! Da su joj time   uzeli  „jedino oružje„ koje je imala protiv mene – uvjerenje da se ja trebam promijeniti da bi sve bilo bolje.

Drugo što nas je dotaklo, a što smo kroz godine bračnih kušnji izgubili, a na Bračnom susretu probudili je međusobni kvalitetni razgovor, međusobno izražavanje osjećaja, bez osuđivanja onog drugog.

Treće, što nas je oboje duboko dojmilo, je to što zapravo nitko od nas, u svojim bračnim kušnjama, nije sam. Uvijek netko na nas misli, moli se, trudi se da nam pomogne da očuvamo svoje brakove. Na razne načine. Samo treba ”dignuti” glavu i to prepoznati i u tome pronaći snagu za savladavanje poteškoća. Nekad su to naša djeca, nekad naših roditelji, prijatelji, braća i sestre u vjeri.

Mnogi bračni parovi i svećenici bili su uz nas tijekom trajanja Bračnog susreta na  razne načine, a   mi smo mislili kako nitko ne zna da smo mi otišli u Opatiju …! Kako smo samo plakali kada smo uz voditelje doživjeli i konkretna  ohrabrenja od nepoznatih parova koji  nam iskreno žele promjene na bolje u našim životima.

Koji prekrasni osjećaj kada znaš da nikad nisi sam!

Eto, kroz ovih mjesec dana kod kuće, nastojimo ”održavati” vatru koja se  na Vikendu probudila.

Kušnji ima, ali sada ne okrivljujemo za njih jedan drugoga.

Ima i padova, ali nam je svakom u srcu i mislima taj predivan susret u Opatiji pa uvijek netko pronađe snage i načina kako da se ponovno dignemo i nastavimo zajedno i radosno dalje.

I vjerujemo da nad zajednicom Bračnih susreta, osim Duha Svetoga i brojnih molitvi, bdije i od Gospodina posebno određen anđeo. On, zajedno s našim anđelima čuvarima, posebno moli za nas kada smo u kušnjama.

Sa Gospodinom i dobrim duhovnim svijetom, za onog tko u njih vjeruje i  primjenjivanje vrednota koje smo upoznali plodovi  Bračnog susreta trajat će do kraja njihovih života.

Eto, to su razmišljanja i osjećaji koji nas nose …

Mir i dobro svima koji ovo čitate. Anica i Ivan Hudoletnjak.