U jesen 1991. godine na zapadnoslavonskom bojištu, kad smo izgubili položaje u okolici Novske i povukli se u grad, okupili smo se u jednom društvenom domu.

Bila je noć, bez struje, potpuni mrak. Jedina svjetla koja smo gledali su bila topnička opaljenja srpske vojske preko Save prema nama. U dom nas se nakrcalo nekoliko desetaka iz raznih postrojbi. "Tigrovi", Novljani, Varaždinci, Križevčani ...

Donijeli smo odluku da je najbolje sačekati jutro i potom odlučiti kud dalje. Strah je bio opipljiv. Zbunjenost i nesigurnost. Nepoznati "dragovoljac" i ja namjestili smo vreće za spavanje u wc-u. Bio mi je nekako neobično miran i siguran. To je djelovalo i na mene. Odjednom je izvadio bijelu, starinsku svijeću, kakve su palile naše bake i djedovi, zapalio je i stavio je između nas dvojice.

Još i danas mi odzvanjaju njegove riječi:" Uvijek moraš imati svijeću, svijeća je bitna!" Nisam shvaćao te njegove riječi. No, danas znam. Uistinu je svijeća bitna. Mir koji me je ispunio u tim trenucima imao je okus nečeg nestvarnog, nevidljivog, nadnaravnog ... Bilo je to iskustvo Božje prisutnosti između nas. Do svitanja spavao sam spokojno iako nisam imao pojma koliko su neprijatelji blizu.

Stoga dragi moji, barem danas zapalite svijeću, sjetite se svih naših strahova, nada, boli i ljubavi koju smo nosili u tim danima ... za vas.

silvije