Sjećanje

Naša zajednica

Prijava

Zatvori

Utorak, 20 Srpanj 2010 21:37

Sjećanje

Ovih dana ispratili smo u vječnost naše drage prijatelje, Alojza Fitza i msgr. Josipa Frkina

Na Alojzovom grobu toplo je govorio pater Pero Sabolić:

Draga Seka!

Draga djeco!

Draga rodbino, prijatelji i znanci pokojnog nam Alojza!

Priznajem vam da se u ovom času oproštaja u mom srcu prepliću dvostruke misli koje rađaju dvostrukim osjećajima.

Krenut ću od onoga što me o ovom času ispunja mirom i radošću.

Pred očima mi je naš dragi Alojz. Slušam ga kako smireno i posve opušteno govori: „p. Pero, ja sam potpuno smiren i prepušten voli Očevoj! Spreman sam poći k njemu kad god me pozove!“

Spomenuo sam mu da se molimo ocu Gabriću za njegovo ozdravljenje, u koliko je to na proslavu Božju i njegovo dobro. Dobio sam odgovor: „Ja vjerujem da je Bog kadar učiniti čudo, ali ja želim da se na meni ispuni Očeva volja!“

Bilo je do suza dirljivo slušati ga kako iskreno moli od Isusa i Oca nebeskog za oproštenje što povremeno Seki nanosi bol. Na trenutke nije bio u stanju kontrolirati svoje postupke. Želio je čuti iz usta svećenika da mu je Isus u svojoj milosrdnoj ljubavi sve oprostio.

Evanđelje koje smo čuli (Iv 14,1-6) prepoznajem višestruko ispunjenim u Alojzovu životu. Alojz je doista srcem i dušom vjerovao da je u kući Očevoj nogo stanova. I da je Isus jedan od njih pripravio i za njega. Osjećao se u nadi spašenim i zato je o svojoj smrti i prijelazu k Ocu mogao razgovarati posve smireno i opušteno kao što se razgovara o nekom skorom putovanju ili kako doći na Markovo polje. Za razliku od sv. Tome alojz je znao da se k Ocu dolazi po Isusu. To za Alojza nisu bile prazne riječi. Zato je sve svoje krivnje, propuste, slabosti, sumnje želio na vrijeme staviti u Isusove ruke u čvrstoj vjeri i nadi da će mu Isus u svojoj milosrdnoj ljubavi sve oprostiti. Da, naš Alojz je ozbiljno poslušao pokojnog sv. Oca Ivana Pavla II. i temeljito pročačkao i očistio svoj spomen na prošlost. To je unijelo u njega duboki unutarnju mir. On se je u najdoslovnijem smislu riječi smirio u Bogu, svome Spasitelju što je i Seka potvrdila rekavši da se je jako promijenio.

Pred mrtvačnicom smo pročitali završetak Prve poslanice Solunjanima (1 Sol 5,12-28) .U tim Pavlovim riječima prepoznao sam Alojza i sve ono što bi nam on danas rekao da može. Ovdje samo nekoliko natuknica u odnosu na ono što smo čuli u čitanju.

Alojz, kako god je znao biti kritičan prema crkvenim djelatnicima, svećenicima i laicima duboko ih je poštivao i cijenio. Uvijek sam osjećao njegovu izvanrednu ljubav i poštovanje. Hvala ti, Alojze, za primjer koji si nam dao. Sav svoj život posvetio je dobru Crkve. Kad sam davne 1972. došao u „Palmu“ već sam ga onda pronašao zajedno sa Sekom kao aktivne laike za život žive Crkve da živi u miru i slozi. Kolike je sa Sekom podigao sokoleći malodušne, pomažući slabe, opominjući neuredne. Bio je pun strpljivosti. Nikad nisam primijetio u ovih 38 godina što ga poznajem da bi nekomu uzvratio zlo zlim. U zgodno i nezgodno vrijeme (a do 1990. bilo je nezgodno!) promisao je sa Sekom dobro prema svima.

Tko da izbroji dane i sate koje je zajedno sa Sekom uložio za dobro Zajednice bračnih susreta Ona je bila njihova druga obitelj. Tko da izbroji prijeđene kilometre, tko da zaboravi darivane vikende i nebrojene večeri i noći koje su njih dvoje darovali bračnim parovima i obiteljima Ako se netko znao radovati i najmanjem dobru u Crkvi onda su to bili Alojz i Seka.

Na zajedničkim susretima toliko puta sam slušao iz njihovih usta zahvale i molitve koje su upućivali Ocu i našem Gospodinu. Nikad nije gasio Duha, jer tuđa radost bila je i njihova. Mir koji je u zadnjim tjednima sazrio u njegovom srcu do punine sigurno želi i svima nama. Ako nam itko želi radostan susret u gospodinu i vjernost do kraja onda je to naš dragi Alojz.

Sve nas zajedno sa sv. Pavlom moli¨“Braćo, molite za nas!“ Kako i ne bi molio za pomoć kad si je bio posve svjestan svojih slabosti i ograničenosti. Alojz vas sve pozdravlja svetim cjelovom u želji i nadi da ćemo mi nastaviti njegovo djelo ljubavi prema Bogu i Crkvi koje je u njegovu životu prekinula smrt i odlazak k Ocu. Evo to su radosti koje ispunjaju ovoga časa moje srce.

Znamo da je svaki oproštaj od drage nam osobe ispunjen tugom i čežnjom za skorim ponovnim susretom. U tom smislu je ovoga časa i moje srce ispunjeno tugom, ali i nadom u radosni susret s Ocem. Završavam riječima sv. Pavla: „Milost Gospodina našega Isusa Krista s vama! Amen“ (1 sol 5,28).

Seki, djeci, široj obitelji i prijateljima iskrena sućut.

Našeg Josipa u crkvi sv. Anastazije u Samoboru, ispred Zajednice bračnih sureta pozdravili su Vesna i Mladen Starčević.

Dragi naš Josipe,

opraštamo se od tebe u ime Hrvatske zajednice bračnih susreta kojoj si se kao svećenik nesebično darivao od samih njenih početaka.

Dok ti pišemo ovo naše oproštajno pismo, osjećaji su nam podijeljeni.

Tužni smo zbog rastanka s tobom, jer si bio naš prijatelj i brat kojeg smo voljeli i cijenili. Istovremeno prožimaju nas i osjećaji radosti i ponosa.

Radost - jer vjerujemo da si sada u zagrljaju Oca nebeskog u koga si vjerovao i bio spreman za susret s Njime.

Ponos - jer smo te poznavali, jer smo imali sreću s tobom dijeliti dio naših života i su-djelovati u zajednici za koju si vjerovao da je djelo Duha Svetoga.

Svoje svećeništvo nisi gledao samo kao vođenje župe - iako si i u tome bio uspješan i neumoran - već i kao davanje u apostolatu braka i obitelji, duboko svjestan da je obnovljeni sakrament ženidbe, obnova i tvojeg sakramenta svetog reda. Vjerovao si da se ljepota, privlačnost i apostolska snaga Crkve najbolje očituje kroz zajedništvo u suradnji ta dva sakramenta – braka i svetog reda, odnosno kršćanskih bračnih parova i svećenika.

Uvijek si pronalazio snage i vremena za „Vikend“, za nove parove potrebne ljubavi, jer si znao i često isticao, koliko je važna ljubav bračnog para: za našu Crkvu, za hrvatski narod i za svijet. Znao si koliko su bračni parovi i obitelji potrebni obnove! Tu se nisi štedio.

Nepregledan je popis parova kojima si baš ti tijekom Vikenda za bračne parove, otkrio koliko su voljeni od Boga.

Mi parovi iz Zajednice bračnih susreta koji smo s tobom davali bračne vikende upoznali smo te kroz svjedočenja i kroz dijaloge u kojima si nam se otkrivao i postao nam blizak. Privlačio si nas svojojom iskrenošću, vjerom i mudrošću.

Često si govorio kako se među nama vikendašima osjećeš kao među rodbinom, a tako smo se i mi osjećali uz tebe: prihvaćeno i voljeno!

Isto si tako i braći svećenicima otvarao oči, uši i srce da do kraja prihvate svoje svećeništvo i svoj celibat kao dar -Bogu i Crkvi.

Energija s kojom si se davao bila je mnogim svećenicima poticaj da i oni krenu tvojim putem. Bio si nam svima i brižni otac, a u isto vrijeme jednostavan, tihi borac, uvijek pravedan i nadasve ponizan.

Zahvaljujemo Bogu što si bio s nama. jedan od nas, što smo te zadnji put pred otprilike tjedan dana sreli i čuli tvoju nadahnutu propovijed o tajni smrti i vječnog života s Isusom Gospodinom; prigodom oproštaja od svog suradnika i prijatelja - našeg Alojza Fitza. Na kraju si nas sve pozvao na radost. Nismo tada niti slutili da - opraštajući se od Alojza - zapravo opraštaš od nas, pozivajući nas da ne tugujemo zbog smrti nego da u radosti zahvaljujemo za darovani život.

Želimo ti još jednom, dragi naš Joža, zahvaliti za svaki dašak života koji si probudio u svakome od nas, za predanje i skromnost kojima si nas učio, za blagost i ljubav s kojom si nam se obraćao. Svatko od nas nosi u srcu bisere koje si nam ti darivao. Hvala ti za svaki od njih!

Hrvatska zajednica bračnih susreta, tvojim odlaskom izgubila je predanog, toplog, blagog, svetog svećenika. Izgubila je neumornog promicatelja i borca za boljitak hrvatskih obitelji i brakova. Mi vjerujemo, da smo kod nebeskog Oca zadobili zagovornika koji će moliti za blagoslov u našim apostolskim pothvatima.

Neka te dragi Bog nagradi za sve dobro što si kao svećenik i čovjek učinio, a Djevica Marija, kojoj si se cijeli život predavao i povjeravao joj svoje svećeničko služenje, neka te privine na svoje majčinsko Srce.

Počivao u miru Božjem!

Vole te tvoji „vikendaši“!