Iza svakog ugla izranjala su poznata lica

03.10.2013.

Hladna, jednolična, dosadna kiša. Olovni oblaci , gusto zbijeni u neprobojni štit. Podloga za scenarij , u najmanju ruku, drame sa tragičnim završetkom? Ma ne….
Takve su bile vremenske prilike u nedjelju, 29.09.2013. godine, na godišnjem hodočašću  bračnih parova HZBS u Mariju Bistricu.
Iako smo mi osobno bili pomalo nesigurni u odaziv parova na hodočašće, upravo zbog vremenskih uvjeta, radosno i uzbuđeno uspinjali smo se uzbrdicom koja nas je vodila prema svetištu u kojem nas je čekala Ona. Ona koja nas ljubi više no što je ljudskom umu moguće pojmiti. Naša Majka, naša Zaštitnica, Majka Božja Bistrička.
Šljapkajući po lokvicama vode, poput razigrane djece, žurili smo se našem cilju, nestrpljivo iščekujući susret sa dragim parovima iz naše Zajednice. Bilo je prekrasno gledati ih kako stižu sa svih strana. Iza svakog ugla izranjala su poznata lica. Parova i svećenika.
Srdačan osmijeh i topao zagrljaj redali su se jedan za drugim.
Sir 6, 14-17
¹⁴Vjeran prijatelj pouzdana je zaštita; i tko ga je stekao našao je blago. ¹⁵Pravom prijatelju nema cijene niti se može izmjeriti njegova vrijednost. ¹⁶Pravi je prijatelj balzam života, nalazi ga onaj tko se Gospoda boji. ¹⁷ Tko se Gospoda boji, nalazi prave prijatelje, jer kakav čovjek, takav mu i prijatelj.
Formirajući procesiju na čelu sa parovima iz različitih krajeva naše domovine, te iz drage nam Vojvodine, a koji su nosili zastave svojih Zajednica, ušli smo u crkvu prepunu vjernika.
Misno slavlje predvodio je p. Josip Sremić,  SJ  (svećenik u Nacionalnom timu s Ivankom i Milanom Došlin),  u zajedništvu s još nekoliko svećenika, također članova ZBS te domaćim župnikom.
Lk 16, 19-31
19 “Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. 20 A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima 21 i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.”
22 “Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. 23 Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara 24 pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ 25 Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. 26 K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.'”
27 “Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. 28 Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’
29 Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ 30 A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ 31 Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.'”
Promišljajući o riječima Evanđelja, p. Josip u svojoj propovijedi poziva na razmišljanje: Tko sam ja u ovoj prispodobi o škrtom bogatašu i siromašnom Lazaru?
Zasigurno je u svakom srcu odjeknulo to pitanje.
Toliko puta se trudimo živjeti život bogataša, često prezirući život siromašnog Lazara. Naše muke, boli, udarci vjetrova života, prečesto nam se čine čirevima kakve ni sam Lazar nije imao. Zapomažemo, protestiramo, zahtijevamo… Molimo za duhovni mir, a u stvari inzistiramo na financijskom blagostanju, potpuno obezvrijeđujući volju Očevu.
A, upravo Njegova volja bila je neprikosnovena, ona je bila stil i način života blaženog Miroslava Bulešića, čijem nedavnom proglašenju blaženim smo i sami svjedočili. On nije propitkivao: Zašto ja? Zašto mene? Bojim se!
Ne! On je hrabro živio Riječ i volju Očevu!
Cijena takvog njegovog življenja bila je previsoka. Divljački mučen i mučki ubijen. Zar je on stremio životu bogataša? Ne, on je bio Lazar jednog, ne tako davnog i hvala Bogu, prošlog vremena.
Sa pravom se moramo zapitati: „Želim li ja odbaciti čireve života, ako je to volja Očeva i ako je to put do nježnog krila Abrahamova?“
Odgovor na to pitanje krije se u svakom našem srcu ponaosob, a poznat je samo nama i našem Nebeskom Ocu.
Duhovno okrijepljeni, po završetku Sv. mise, uputili smo se na zajednički objed.
U radosnoj atmosferi, nesebično djeleći hranu koju smo sa sobom donijeli, ugodno smo proveli za to predviđeno vrijeme. Smijeh i šale čuli su se sa svakog stola, za kojima su sjedile cijele obitelji, družeći se međusobno, ali i sa drugim obiteljima, koje su već poznali ili upoznavali nove.
Lijepo je bilo vidjeti očeve i majke sa svojim sinovima i kćerima. Neki su tek prohodali, a neki su već zagazili prema zrelosti života. Svi oni bili su dio jedne velike obitelji.
No, naš „posao“ još nije bio gotov. Čekao nas je Križni put, kojega je valjalo „odraditi“, a kojega je također predvodio p. Josip Sremić.
Svaku postaju Križnog puta, svojim dijeljenjem i molitvom obradio je po jedan od četrnaest parova. Njihova iskrenost nije nikoga ostavila hladnokrvnim. Svatko od nas mogao se je pronaći u pojedinoj postaji. I upravo u tom pronalaženju pa i prihvaćanju svoga križa, postajali smo odlučniji u nakani življenja svoga života po volji Očevoj pa makar to značilo biti poput Lazara.
Po završetku Križnog puta i službeno je završilo naše hodočašće.
Opet  zagrljaji, poljupci i pozdrav: „Do idućeg puta!“.
Ne znamo kakvo nam nebo iznenađenje sprema za naše hodočašće u Mariju Bistricu sljedeće godine, ali nije ni bitno. Bitno je jedino da ćemo se ponovno naći sa ljudima sa kojima nas veže iskreno prijateljstvo i međusobna ljubav, ali ponad svega ljubav prema Gospodinu i našoj nebeskoj Majci Mariji.

%%wppa%% %%cover=23%% %%size=610%%