Da se nikada ne zaboravi

Ovaj osvrt želimo započeti izrazom najvećeg poštovanja i zahvalnosti svim žrtvama grada ponosa, grada heroja, grada Vukovara.
Na hodočašće u Vukovar išla je Zajednica bračnih susreta iz Siska i Čazme te njihovi prijatelji, a već od polaska razmišljali smo i sjećali se svih onih ružnih, ratnih godina i svih onih koji su svojim životima platili cijenu naše slobode. Polazeći iz Budaševa prema Vukovaru, Zajednica bračnih susreta Sisak, radovala se susretu s članovima zajednice iz Čazme i naravno naših domaćina iz slavonske regije ZBS. Iako smo kretali u cik zore, nikome od nas to nije teško palo.
Vozeći se prekrasnim krajolicima naše plodne Slavonije, ipak nismo mogli zanemariti činjenicu da je dio našega izleta bio i posjet gradu Vukovaru i njegovim ranama. Prolazili smo svim spomen obilježjima od bolnice, Memorijalnog groblja, križa na Dunavu, Ovčare, preplavljeni tugom i brojnim neodgovorenim pitanjima.
Već na samom ulasku u vukovarsku bolnicu, vidjevši one daske i vreće na ulaznim vratima sa svakog lica nestao je osmijeh, a tuga se prelijevala. Gledali smo nijeme svjedoke ljudskoga bola i patnje potpuno nesposobni shvatiti što je to što pokreće ljude da postanu sposobni činiti takva zlodjela kakva su počinjena u Vukovaru.
Na to i takva pitanja vrlo rječito nam je odgovarao naš pater Marijan Krištofić, pokušavajući nam što kvalitetnije dati odgovore na naša pitanja i pomoći nam da shvatimo kakva je pokretačka snaga bila u onima koji su tako bestijalno uništavali sve pred sobom, ali i kakva je snaga onih koji su se borili protiv sila zla.
Gledajući crvenilo neba dok se pred nama uzdizalo tako drago nam sunce nad nepreglednim slavonskim poljima i ravnicama, razmišljali smo o onima koji su zauvijek otišli i koji nikada više neće vidjeti i osjetiti te tople zrake na svome licu. Kako sebi objasniti činjenicu da je među njima bilo nerođene dijete, nasilno iščupano iz utrobe majke u 6 mjesecu trudnoće. Anđeo koji nikada nije udahnuo zrak, zaplakao ni nasmijao se. Kakvi su to ljudi koji otkidaju krila još nerođenim anđelima?
To i takva pitanja postavljali smo si dok smo obilazili tužna mjesta stradanja nevinih vukovarskih žrtava.
Pri obilasku bolnice promatrali smo sve one postelje u kojima su sada samo lutke, zastajali smo kod svakog dječjeg krevetića, pored inkubatora, uz krevete na tri kata i odjednom to više nisu bile lutke. Mi smo sasvim jasno mogli vidjeti te bebe, tu djecu, te ljude i čuti njihov bolni krik, oćutjeti njihov strah i očaj. Devedeset dana oni su živjeli u toj bolnici, jer nisu mogli izići iz nje, i svih tih devedeset dana živjeli su u vjeri da će izići na slobodu svoje rodne grude i još jednom obići širinu i ljepotu svoje slavonske ravni.
No, nisu… Njihove snove zauvijek su uništili i bešćutno im oduzeli na stratištu Ovčare, a tijela su im bestijalno bačena u jarak, kao posljednje zvijeri. Riječi vodiča iz hangara na Ovčari su: „… strmoglavo su padali u taj jarak, i pri padu njihovi su se životi gasili.“ Koliko god smo se trudili da izmolimo molitvu ispred spomenika glasno, nije nam to uspijevalo. Suze su nas gušile i iz naših grla izlazio je tek šapat: „Oče naš, koji jesi na nebesima…“
Njihovi grobovi, bijeli križevi koji nam nijemo svjedoče o velikoj žrtvi toga grada, ali i 61 pripremljena, prazna grobnica podsjećaju i mole: „Oprostiti, ali nikada zaboraviti!“
I u crkvi Sv. Filipa i Jakova, gdje nas je srdačno pozdravio gvardijan franjevačkog samostana  u Vukovaru fra Gordan Propadalo, imali smo priliku još jednom moliti za sve stradalnike. Na samom početku susreta fra Gordan je posvjedočio i svoju prisutnost i svojevremenu angažiranost u HZBS-u, a samim time i bliskost s nama. Također nam je iznio tužne činjenice vukovarskog stradanja i patnje. Među zarobljenicima bila su i šestorica očeva fratara koji su dijelili sudbinu vukovaraca, od kojih je jedan ubrzo nakon oslobođenja i preminuo, što je vjerojatno bila posljedica zarobljeništva.
U obilasku obnovljene crkve svaki pogled zastao je i s čuđenjem promatrao raspetog Gospodina bez jedne ruke i jedne noge.  Fra Gordan nam je objasnio da je to Isus s raspela iz porušene crkve, kojega je u hrpi smeća pronašao jedan vukovarac. Koliko je snage i simbolike u tom ranjenom Spasitelju! Ali i velika poruka. Ponižen, osakaćen, bačen u smeće On svejedno pronalazi put do svoje crkve i do svoga naroda. A, oni, poniženi, osakaćeni, povrijeđeni pronalaze put do svoga Gospodina. Ljubav je to koju nikada i nitko neće uništiti!
I svojom nadahnutom homilijom, upravo tu i takvu ljubav posvjedočio je i naš p. Marijan Krištofić, koji nam je cijelo vrijeme stajao na raspolaganju i u iskrenom razgovoru pokušavao pomoći svojim sadržajnim odgovorima na naša mnogobrojna pitanja.
I vozeći se na susret s članovima slavonske regije ZBS, razmišljali smo o  riječima „Oprostiti, ali nikada zaboraviti“. Da, treba oprostiti, jer samo je jedan pravedni Sudac, ali nikada zaboraviti. Jer iz te žrtve, svih tih mučeničkih smrti, obranjena je ova zemlja, a iz tih širokih, krvlju zalivenih slavonskih polja hrani se cijela naša domovina.
Puno je razmišljanja i promišljanja bilo u našim glavama i srcima.
No, život ide dalje, a mi smo pozvani radovati se tom životu. To je jedinstveni dar koji nam je Gospodin darovao. Dar života!
I upravo iz tog razloga naš autobus je krenuo putem izletišta Merolino, gdje su nas čekali članovi slavonske regije ZBS. Atmosfera u autobusu sa svakim kilometrom sve se više zagrijavala, tako da smo pri dolasku u lovište bili vrlo raspoloženi, ali i vrloooo gladni. Ali, ne zadugo. Uz srdačne pozdrave i iskren osmijeh, pričekali su nas naši Slavonci već pri izlasku iz autobusa i odveli do naših stolova, gdje su nam ubrzo servirali ukusan ručak. Ničega tu  nije nedostajalo, a osobito ne ljubavi i pažnje naših domaćina.
Ubrzo nakon objeda, naš Mario je izvukao gitaru iz futrole i tada je krenula pjesma, pa čak i ples. Oni koji su ipak željeli malo aktivnije popodne, zaigrali su nogomet, a i djeca su pronašla različite načine za zabavu. Bilo je lijepo gledati obitelji iz različitih dijelova naše domovine kako se zabavljaju na različite načine, osjećajući pri tom iskrenu privrženost i otvorenost.
I još smo nešto osvijestili, a to je da koliko su široka, velika, prostrana i rodna slavonska polja i lijep plavi Dunav, takvo je i srce njihovih stanovnika. Doček koji su nam pripremili, pažnja i ljubav koju su nam iskazali pravi su svjedoci te spoznaje. U zajedničkom druženju i pjesmi završio je naš posjet uz obećanje ponovnog susreta.
Ponovno ukrcaj u autobus i pokret prema našim kućama. Ubrzo pri ulasku u autobus ponovno je zasvirala gitara našega Marija, i tako se nastavila atmosfera sa izletišta. Pri povratku domovima svi smo poželjeli opet se zajedno zaputiti na neko odredište i provesti još jedan dan ispunjen radošću zajedničkog druženja.